Ima nade...

30.05.2008., petak

That's what you wanted?

Razlog svog ovog mojeg piskaranja je trenutan.

Većinu vremena ne razmišljam na taj način, niti o njoj.
Barem ne u tako kritičnom smislu.

Ali, eto, puklo me sada i sad to moram negdje izbaciti.
Kako nemam gdje drugdje, odlučila sam da će to biti tu.
Na jebenom blogu.
Jer sam jadna, jer sam pizda, i jer joj nikada više neću imati priliku reći to što mi se mota po glavi.

Dakle da počnem.

Sve se vratilo. Opet se sve vratilo, i opet mi sve izgleda kao da nema nade.
Niti je nema, pa da odmah razjasnimo, ne mislim to na način da nema nade za nju i mene.
To je odavno jasno.
Mislim da nema nade da se moji osjećaji tako skoro promjene.
I to me frustrira.

Jer nikad ni nisam dobila priliku. Nikad nisam bila onaj bitni faktor u njezinom životu. Nikad je nije zanimalo što ja imam za reći, niti što se meni mota po glavi. Nikad me nije pitala za mišljenje, kamo li za savjet, nikad nije sa mnom imala potrebu razglabati neke stvari koje joj se motaju po glavi. Nikad nisam bila njen prijatelj. Što sam bila, ne znam. Ali nisam bila prijatelj.

Možda sam to mogla postati, ali sam se prepala njezine blizine, koju sam tako žarko željela, da sam jednostavno pala na svakom njezinom ispitu.
Jer ljudi imaju neki podsvjesni ispit kada dođe netko novi, pa po tome stvore mišljenje o njemu, te odluče hoće li se družiti s tom osobom, ili će biti priljepak/slučajni prolaznik.
Ja sam bila i jedno i drugo.
Samo zbog toga što sam je obožavala.
A obožavam li je i sad?

Pa mislim da je odgovor očit s obzirom da je ovaj post napisan, ali svejedno, ne osjećam se svaki dan tako.
Tu i tamo postoje situacije kad me izživcira sama njena pojava, kada imam osjećaj da ću eksplodirati u njezinoj blizini, koja je toliko rjetka, pa ne znam zašto se tako osjećam.

Ne mogu objasniti. Ni sebi, a kamo li onda drugima.
Ali se trudim.
Jer osjećam prazninu.
Jer mi fali.
Jer sam beskrajno tužna i ne znam zašto sam se toliko izolirala od nje.
Za svoje dobro. A je li mi dobro? Ne.

Poistovjećujem se s mnogo situacija, mnogo liriksa bih mogla nabacat ovdje, da objasnim sve što mi u glavi jest, ali... Čemu?
Kad ih svi različito shvaćamo.

The truth is that I love her.
Obožavam.
I opet ne mogu.
I opet je sve krenulo iz početka, i opet se sve vrti u krug.
I uvijek kad mislim da sam dobro sve ode u pizdu materinu.

Ne mogu.
Ne znam više što želim od sebe, ne znam što očekujem od drugih.
Pustila sam drugu priliku samo tako, a mogla sam barem probati
Možda bi čak funkcioniralo. Ali to očito nikad neću saznati, jerbo kad je bilo potrebno reagirati, nisam.
Reagirala sam samo kad mi je bilo dosadno, i kad se moj ego osjećao ugroženo.
I naravno da mi se obilo o glavu.
I onda sam se grizla.
Kad sam vidjela potencijalnu djevojku kako ljubi drugu iz kože sam htjela iskočit.
Zašto je ljubila drugu? Jer sam se ja prema njoj ponašala ko zadnje govno od čovjeka. Zašto? Jer sam mislila da mogu.
I mogla sam. Ali sam isto tako mogla i stati na vrijeme.
Ne. Ja sam stala pet minuta nako ponoći.
Eto. Ne pet do dvanaest, nego u dvanaest i pet.
A vlak je već prošao Borongaj.
Sad ga serem.

Dobro, da se vratim na temu.
I tako vidjeh ja da si je ona našla drugu, i osjećam se bijedno par dana.
I ona dođe Pero i pita me kolko mi je stalo do dotićne od jedan do pet.
I ja kalkuliram...
Kalkuliram...
Razmišljam, vrtim filmove i shvatim da nije.
I kažem dva. Jer nije da ju mrzim.

Pero mi nije vjerovala.
Al ja sam u potpunosti svjesna da je to točno tako kako sam rekla.
Uopće mi nije bitan faktor u životu.
Uopće mi nije faktor.
Ali sam se s njom osjećala sigurno.
A to mi je trebalo da bi mogla nastaviti živjeti bez ovakvih promjena raspoloženja.
Bez da me pukne da jedan dan ne mislim na nju, a drugi je obožavam.

A sad vidim da moram nastaviti dalje sama. Da moram sama shvatiti što zapravo želim, da moram debelo rašćistiti neke stvari u glavi si, te onda veselo i poletno u nove pobjede.

Koliko vremena će to trajati? Jako, jako puno.

I onda dolazim do slijedečeg:

Meni se naprosto u potpunosti ne da išta rješavati u glavi.
Ne da mi se raditi ladice i svrstavati pojedine situacije u iste.
Ne da mi se.

I zato, koliko god isprazno zvučala sama sebi, klin ću klinom izbiti.
(?)

O, Bože!

Izbit ću ja kurac klin.
Kakav klin?
Ja ni ne znam koji klin je koji!

Da.

I tako ja uvijek vođe dodjem sa potpunim rješenjem svog problema, te shvatim da ja rješenje nemam, jer se izgubilo u mom, možemo ga nazvati, obilnom naglabanju bez ikakvog reda i smisla.

Što znam:

Da je volim, bez obzira na to koliko mi diže živce svojim ponašanjem.
Jako je volim.

I zla sam prema drugima zbog svog glupog ega.

''I was wasting my time
Trying to fall in love
Disappointment came to me and
Booted me and bruised and hurt me

I was wasting my time
Looking for love
Someone must look at me
and see there's someone of their dreams

I was wasting my life
Always thinking about myself
Someone on the deathbed said
"There are other sorrows too"

I was driving my car
I crashed and broke my spine
So yes, there are things worse in life than
Never being someone's sweetie
''

Ja jako volim ovu pjesmu...ali bi bilo u redu kada mi mi takvo što došlo i do glave. Gospon Morrissey, bi li bili dovoljno ljubazni, pa mi to sve i nacrtali?

''oh elise it doesn't matter what you do
i know i'll never really get inside of you

to make your eyes catch fire
the way they should
the way the blue could pull me in
if they only would
if they only would
at least i'd lose this sense of sensing something else
that hides away
from me and you

there're worlds to part
with aching looks and breaking hearts
and all the prayers your hands can make
oh i just take as much as you can throw
and then throw it all away''

cerekcerekcerek

''I've got to let it go and leave it gone
(...)
I'll see you smile as you call my name
Start to feel, and it feels the same

And I know that maybe someday's come
Maybe someday's come...
Again!

So tell me someday's come tell me some days come again...

No I won't do it some more, doesn't make any sense
If it can't be like it was, I've got to let it rest
I don't want what I did, I had a change of tense
But maybe someday...''

Divno rečeno.

''I entered nothing and nothing entered me
'Til you came with the key
And you did your best but

As I live and breathe
You have killed me
You have killed me
Yes, I walk around somehow
But you have killed me
You have killed me

And there is no point saying this again
there is no point saying this again
But I forgive you, I forgive you
Always I do forgive you.''

Mislim da je to to za danas.
Kao i uvijek, poante nema.

Volim...

- 23:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.05.2008., nedjelja

Neke stvari se jednostavno ne mogu kupiti novcem.

Budući da moje molbe da mi se blog ponovno dovede u red nisu uslišane, već grubo, te gotovo drsko ignorirane, na početku želim iskoristiti priliku da vama nadležnima još jednom izjebem mater.
Jesam. Fala.

Nadalje, ne znam okle da počnem, pa niti neću, jerbo smisla nema.
Samo ću napomenit par sitnica koje su mojoj pomaknutoj glavi sada na umu.

Kao prvo, s ovim divnim toplim danima došlo je tako meni i neko pozitivno raspoloženje.
I doista uživam u svakom trenutku provedenom vani.
I ne psujem više kad mi ode bus, niti histerično na mp3-u tražim ''I love to say fuck'' (ta je pjesma posvećena jebenim zetovcima), nego sjedim na obližnjoj klupici i odem negdi u pizdu materinu ( u glavi, jel).
I to me zabavlja.
I osjećam se produhovljeno.
Majke mi.

U vezi glazbe...ah...
Volim si je.
Jako si ja nju da.
I upijam sve moguće pjesme.
I jako uživam u nalaženju istih.

I jako sam ponosna što sam ih otkrila.
Pa i zahvaljujem onima što su mi ukazali na neke.
Pa ja tako njih prenosim dalje. I silujem prijatelje na msn-u.
Ali to me veseli.


Nema se što puno za kazat.

Osim da sam izvisila.
Po pitanju žena/e.

No, to se još lako da rješit. Nadam se.

Ja sada idem, jerme frustrira što pišem ni za koga, pa onda automatski nemam volje.

Hvala na pažnji, odjava.
- 21:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.03.2008., petak

I'm being haunted by a whisper...

Prvo da napomenem da ste me vi iz bloga ili tko god bio jako isfrustrirali činjenicom da ja, kao takva, nikad ne mogu biti na miru, te da me vi, kao takvi, jako jebete u taj moj, već spomenuti, mir, zbog radi toga što mi ne želite ostavljat normalne komentare s bloga, nego moram pisati svojim prijateljima (a to se, samo napomene radi, jako rijetko događa) kao obična smrtnica, jedna od mase, bez identiteta i prave vrijednosti!
Pa će to i objasniti činjenicu da pišem tolko malo kolko pišem, a piše mi se da se razumijemo.
Stoga u sebi jako usrdno molim sile dobra da vi imate neki svoj bunkerčić u kojem čitate apsolutno svaki blog (dream on, dream oooon...) te da ćete, kad uvidite ovaj problem, na isti reagirati!
Hvala na ničemu!

Pa nadalje!
Zašto bi moji blaženi praznici prošli blaženo, kad se u jednom velikom kotlu kuhaju raznorazni problemi, koji kad budu skuhani do kraja, tako fino servirani na nekom usranom Barbie tanjuru, plastičnom, naravno, budu stavljeni pred mene, bez vilice, žlice, noža ili uputa za korištenje?
Okle da počnem, evo ja ne znam, aki ću napomenit da se u zadnje vrijeme najčešće konzultiram sa Filomenom koja, onako prepuna zlobe, ironije i sarkazma puca različite solucije pred mene, a ja ih sve odbijam, jer želim da svi živimo veselo i poletno u u svijetu gdje su kuće od čokolade, a prozori od marmelade!
No da se razumijemo, ona ima pravo, a ja nemam.
Jer nije ni ona tolko zla!
Ona je samo zajebana! Na jedan divan način, but still...

Nu da počnem...

Došle meni tako teta i sestrična s otoka Pašmana!
I sad one ovdje spavaju i jedu i kuhaju i pospremaju naš, već odavno ignorirani nered s nadom i ciljem da će uvesti malo civililiziranog života i kulture u naše surove, hladne zidine.

I ja sam bila jako sretna što su one došle. Ja sam i dalje sretna što su ovdje, i istovremeno tužna što će sad, u subotu otići.

I sve je bilo divno i krasno, i ja sam živjela u iluziji da su oni svi jako sretni kao što i izgledaju, da bi meni, jučer, moja sestrična, mala od 13 godina, došla u krevet i počela pričati kako ona ne podnosi ljude oko sebe, kako ona ima samo dvije frendice, a ostale je sterala u vražju mater jer ne podnosi seljačine, kako joj se sviđa neki mali, frend od njezinog brata, ali je on presavršen da bi gubio vrijeme na obične smrtnike, i što je najgore od svega vidim joj tu malu rukicu na kojoj su izrezbarena dva slova: ''Z'' i ''A''.
I sad ja, sva tak zbunjena ko i uvijek, ostanem bez teksta.
Pa onda shvatim da moram reagirati.
Pa se trudim reagirati, i trudim se započeti tu neku temu o kojoj ni sama ne znam ništa, ali se trudim i razmišljam, i pokušavam, al mi ne uspjeva.
I sad ispitujem ja sat, dva, tri, na suptilan način, ko iz opizdarije okle joj to na ruci i zašto je to napravila. I ona napokon olabavi i kaže da ''Z'' znači - zašto, a ''A'' je ko ime od tog malog.
I sad joj ja očitam bukvicu, zastrašujem, prijetim i tako to sve, u nadi da je to to.
I da nema više ništa slično tome što će ta mala curica, s kojom sam se prije dve godine morala prisilno igrati (a nikad mi nije bilo teško) poželjeti podijeliti sa mnom, kad ono, PLJUS!
Dudi biva zalivena ladnim tušem, jerbo sad mala priča o tome kako namjerno ništa ne radi u školi, kasni jer sama šeće pitajbogadi, i usput, nije ona sama (to je kazala kad sam joj ja objašnjavala da ima krasnu i divnu mamu s kojom može razgovarati o bilo čemu, a da ako baš odbija s njom uvijek može sa mnom) nego ima izmišljene prijatelje, tj. prijatelja koji je plišana gusjenica koja nju čuje dok ona misli kad joj je brat u sobi, a kad njega nema, razgovara s njom.

I sad je Dudi, jebalo majku, ostala šokirana ko nikad do sad!
I kaj sad da ja radim, a?

Ako budem šutila, osjećat ću krivnju prema njezinoj mami, i svojoj ljubljenoj teti.
Ako joj išta kažem, stvari mogu biti još gore, jer će se mala osjećat izdano i više mi neće nikad ništa reči.

F: Reci mami zato što ona, s pravim pristupom, može puno utjecati na daljnji tijek događaja.

D: Da! A usput će se osjećati jadno, mizerno i pretužno za nastavit dalje, jer se njezino dijete povjerava sestrični koju vidi svakih godinu dana, a ne mami s kojom živi.

F:Ali ako ćeš šutjeti, može biti još gore!

D: Znam, glupačo, ali ne želim povrijedit svoju tetu, a znam da time sigurno hoću, jer njoj ne pada na pamet da joj dijete muče takva sranja, dok je ona u blizini, nesvjesna svega.

I tako u nedogled...
Ali da se razumijemo; moja teta nije zatucana kućanica! Niti isprazna bušmanka!
Moja teta je super žena, sa svim svojim stavovima, i neopisivo vedrim duhom!
Stoga ne znam gdje je nastao problem u njihovoj komunikaciji, ali slutim da je to zato što je njezin brat uvijek ispred nje jer je pametan kao nijednan klinac kojeg znam, a takav je bio od uvijek.
Mala kaže da nema potrebu pričati.
Kaže da brat više priča s mamom nego ona.
Ali tu nije problem u mami, nego u tome što mala ima osjećaj da su njezini problemi manje bitni od bratovih.
Jer je on mali lumen koji uvijek ima fikse ideje.
Mali genij.
A ona nema volje da se dokaže, jer se osjeća nemoćno.
A ona je genij također.
Samo ona to ne pokazuje.
I razumijem ju.

Samo joj netko treba pomoći da shvati da je to u njezinoj glavi. Da stvari nisu takve, nego ih samo ona vidi takvima. I da bi se sve dalo tako lako riješiti, samo kada bi dala ikakav znak!
Za uzbunu!
Jer ovo je uzbuna!
Jer teško je biti mlađa sestra brata genijalca.
Jako je teško!
Iako je nitko tako ne gleda, osim nje same!
A, opet, čije ti je mišljenje bitno doli tvoje?
Pogotovo u tim godinama. Početak puberteta, zbunjenost!
Ali, fuck, meni takve stvari nikad nisu padale na pamet!
Premala je da bi razmišljala na takav način.
Nije nimalo zabavno kad ti mala od 13 godina priča o tome kako bi voljela pobjediti na kvizu da si nađe dobrog psihijatra!
Nimalo zabavno!
I sve me to užasno ždere!
A nisam rekla niti pola onoga što je ona meni rekla!
Jebalo majku, ja ne znam što da činim!!

- 01:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

Što kiklja uradi!

( Kiklja - vrsa suknje, ženske. I da. Koju vjerojatno nitko od vas ne bi obukao.)

Gdje li da počnem?
Idemo s Avril Lavigne.

Kada sam ja imala trinaest godina, obožavala sam tu ženu!
(jebate, prije pet godina je to bilo, a meni zgleda ko da je bilo jućer!)
I tako izašao njezin prvi album, i kada je otac obznanio da će mi ga, jel, kupiti, nisam oka sklopila cijelu noć od sreće prevelike!
I tako...Dobila ja taj album njezin (kazeta je bila, jerbo nismo posjedovali liniju s cd-om.) i držao on mene na životu do idućeg.

I ja sva nadobudna skupih pare i trčim tako prije škole, iz Markuševca do grada, kako bih si ubola taj novi album. (ovaj puta je bio cd. Znala sam da gorite od želje da znate) I jel uđem ja ,zgrabim ga...i majke mi da sam se sva tresla...i doživljaj mi je to bio i sve...
A onda!
A ONDA!!!! Ugledah si obožavanu pevaljku kako pozira u nekakvoj kiklji!
I PAF!! osjećala sam se razočarano! Jako, jako razočarano!
''Pa kaj nije rekla da nikad neće obuć nekaj takvog?''
''Ali ona ne nosi štikle!''
''Zašto, o Bože, ZAŠTOOOOO???!''
I onda me ona izdala!
Kaj izdaja? Zabila nož u leđa!
I osjećala sam se tolko jebeno prevareno, izigrano, razočarano...
A jebo me pas ako znam zašto!
I onda je moja zaluđenost za njom splasnula.
Malo po malo se gasila...
I eto.
Možda ne znam u kojem sam se trenutku odljubila od nekoga, ali definitivno znadem kako sam prestala slušati Avril Lavigne.
Zbog fakin' kiklje.

(Nije da je uopće ne slušam...ali, helou!!Bila mi je fakin' ikona! A sada...Sad znam samo Girlfriend! Fala!)

A stvar je u tome što ja ne znam što mi je toliko ta kiklja skrivila!

Ne znam zakaj sam ovu tužnu i potresnu priću odlučila podijeliti s vama...
Jednostavno sam je se sjetila danas ujutro dok sam se trudila ne zaspat u tramvaju.

E.
A kao dokaz da je kiklja ukleti odjevni predmet, tu je naša vjećna Andrea!
Vjećnija od Olivera Mlakra.( Ili Mlakara. Mla-Kara... ne znam. Votevr.)
Došla ona danas tako spičkana u školu, u onoj majici koju bi trebala češće nositi (rofl),pa onda još jednom slićnom lepršavom prek te, i kikljom nekakvom. Traper. Onu kaj je bila moderna osamdesetih...
Kladim se da znate na kaj mislim.
Onu kaj je uža gore i abnormalno široka dolje, do koljena, a rubovi su onak ofucani s resicama.
Mislim...meni je doista žao. Ali jebalo majku!
To! pa to ste trebali vidjet!
E. I onda sam je ja, naravno pišajući od smijeha išla uslikat svojim mobajlfonom.
I uspjela sam.
E. I onda su me optužili da sam užasna osoba, jer su pretpostavili da će i ta slika završit na internetu.
Kao ostale Andreine koje imam.

I sad...Jesam ja zla, ili je kiklja ukleta, a?

Ko da vi ne biste to učinili!


- 21:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.01.2008., nedjelja

Kladim se da smo Bubimir i ja nešto u rodu...

Došla sam.
Nakon nekog vremena izbivanja.
NIje to bilo zato što mi se nije dalo pisati.
Niti zato što nisam imala ideju.
Naprotiv.
Izdogađalo mi se mnogo toga.
Htjela sam pisati hrpu puta. I počela sam čak. Ali sam ubrzo odustala.
Zato što mi se sve pomiješalo u glavi, te ne znam kako to sve sada sakupiti natrag u cjelinu.
U biti, vjerujem da još imam sejvan svaki pokušaj da se izrazim.
Možda ću čak otići to i pročitati jednom. Jednom, kad se dovoljno napijem.
Jer vjerujem da nije za trijezne/normalne/labilne/pametne ljude.

Ovaj, ja mislim da sam ja skroz naskroz ispalila na živce i da mi je potrebno liječenje.

Nikada nisam imala problema sa izražavanjem toliko koliko ih imam sad.
Mislim da je to zato što je moja jedina okupacija mišn impasbl, te drugim stvarima ne dam blizu jer imam osjećaj da ću je iznevjeriti.
A taj osjećaj se ne bazira na realnosti događaja, nego na stanju u mojoj glavi.
Povezan je usko s onim osjećajem kojeg ste, kladim se, svi prošli.
Riječ je o nekoj neobjašnjivoj i nadobudnoj sili koja vas tjera da mislite da možete pomoći onome koga volite, da ste baš vi taj koji je razumije, čak i ako vam ta ljubav nije uzvraćena (u biti, uglavnom kad vam ta ljubav nije uzvraćena, kaj ja serem s tim ''čak''!), čak i ako vas oni ne traže tu pomoć (a nikad ne traže pomoć jer im puca kurac za vas, pa ne gledaju stvari kao što ih vi vidite, i makar vi žudjeli za time da je traže. Pomoć, ne.), čak i ako su oni na van veseli, lijepi i poletni (e, to sad već zavisi od osobe do osobe), no načujete/osjetite/znate da nešto ne valja (i u pravu ste, naprosto znate to).
Da. Brijem da ste shvatili poantu.
U principu sve dođe na svoje jednom kad shvatite da, nastavite li im ''pomagati'' u svojoj glavi, jako, jako odmažete sebi (također u glavi, jel), a to vam ne treba. Jer nema budućnosti i ne drži vodu.
A osoba može pomisliti da ste psihopat.
A u stvari niste, jer su svi ludi ko puške kad se zaljube, i svatko to pokaže na drugačiji naćin.
Čak pojedinac ne reagira isto kao što je reagirao prije, kad se iznova zaljubi.
Npr. vjeroajtno ste svi imali period kupovanja nećega samo zato što znate da to koristi vama draga osoba.
Bio to parfem, kaugume ili pasta za zube.
Nebitno, jer znate da ona to koristi i tako joj se osjećate bliže, i imate osjećaj da sa sobom imate komadić nje.
Isto je i s potrebom gledanja filma ili slušanja glazbe, čitanja knjige...ako ju je ona (ili on ako ste neki čudaci belj) spomenula kao dobru/dragu/votevr.

Poanta ovoga svega?
Vjerojatno mislite da je imam nakon ovoliko nasranih gluposti.
Al ja je doista nemam.
Možda imam, ali nisam sigurna, pa je još neću napisati...da, tako ću učiniti.thumbup

Osjećam se trulo.
Zato jer nigdje ne mogu naći osobu s kojom ću moći trčati do Sljemena u 3 ujutro, ako se budemo tako osjećale,
s kojom ću moći pjevati ''Hit me baby one more time'' dok šišamo susjedinu pudlicu bez susjedinog znanja,
S kojom ću moći ofarbati baku u zeleno dok ona spava,
S kojom ću moći raspravljati o tome da voda nije mokra i ekšli se uvjeriti u to,
koju ću moći zagrliti i osjećati one leptire jednako prvog dana i nakon deset godina,
s kojom ću se moći napit ko krava i zabrijat si da sam mjesečeva ratnica, a subotom jesti puding od vanilije i gledati Kralja lavova,
s kojom ću svakih mjesec dana preurediti naš stančić/kućicu (nikako stančinu ili kučerinu) samo iz razloga što ćemo se osjećati kreativno,
kraj koje ću se buditi svakog jutra sat ranije da je promatram kako spava i umirati od smjeha dok bude nešto gunđala u snu, slinila po jastuku te u to isto vrijeme misliti da je jebeno najlijepša žena na svijetu...

Nije to možda realno, al mene baš briga!
Jer me veseli pomisao da takva osoba još negdje postoji i da se ovaj svijet nije sveo samo na iskompjutorizirane rastresene ljude, kojima se živod svodi na posao i propise, te su romantiku, smjeh i ljubav odavno otpisali.
Ne, ne.
Meni se to nimalo ne sviđa.
Pa odbijam.

Naći ću je jednom.
I nadam se da se onda neću probuditi...

Mislim da ovaj post ne drži vodu nikome osim meni samoj.
Al nema veze, barem sam se nekako izrazila...a i izrazito me veseli.

Krasno sam si ja to zamislila.
A sada idem spavati.
U nadi da neću opet sanjati da si moram dat nekakvu čeličnu injekciju u obraz, i ispaštati u bolovima kad to učinim.

A vi...
Vi se nemojte bojat zaljubit. Nema vam to smisla.
I nemojte se sramit toga što osjećate.
I nemojte sami šišat susjedine pudlice,za to je ipak potrebno dvoje.
I...i nemojte si dopustiti da budete isprazne pojave koje se dižu ujutro samo radi posla i odlaze spavati na većer, samo da bi se mogli dići ujutro...zbog posla.
Da.

Ošla!cerekdeadludmah






- 21:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.01.2008., ponedjeljak

Let it out,don't get caught up in yourself!

I was blown away what could I say
It all seemed to make sense
You’ve taken away everything
And I can’t do without
I try to see the good in life
But good things in life are hard to find
Blow it away, Blow it away
Can we make this something good?

Well I'll try to do it right this time around

Let’s start over
I'll try to do it right this time around
It's not over
There’s a part of me that’s dead and in the ground,
This love is killing me,
but you’re the only one

It's not over

Taken all I could take and I cannot wait
Were wasting to much time
Being strong holding on
Can't let it bring us down
My life with you means everything
So I won’t give up that easily
Blow it Away, Blow it Away
Can we make this something good
Cause its all misunderstood

Well I'll try to do it right this time around

Let’s start over
I'll try to do it right this time around
It’s not over
Cause a part of me is dead and in the ground

This love is killing me
But you’re the only one

It’s not over


We can’t let this get away
Let it out, let it out
Don’t get caught up in yourself
Let it out!

/Da spojim sve meni drage pjesme u jednu,
za nju,
to ne bi nikako zvučalo./


Ne mogu se više boriti protiv toga.
Vjerojatno mislite da i nisam, ali jesam.
Jako.
I propalo je. I bilo je uzalud.

Prepuštam se. Zašto da mozgam, kad je situacija izložena na pladnju?

Ali zašto da drugi ponavljaju moje pogreške?
Znam da moraju, da je to dio života, ali zašto jednostavno ne možeš poslušati savjet onoga tko je već bio ''tamo'' i krenuti dalje?

Ja ne mogu, nitko ne može!

Okrutna je činjenica da svatko mora prolaziti isto sranje, makar zna da ili neće uspjeti, ili neće imati smisla, ili će uspjeti pa se bespotrebno ždere ili ne znam ni ja što.

I onda svi mi, kada smo iznad faze svoga prijatelja,tj. kad je to što se njemu sada događa malko iza nas, mislimo da je glup i da se jebe zakurac, znajući da smo i mi, ne tako davno bili na njegovom mjestu, i da je netko mislio da smo mi glupi.

Koja smola.

Ne znam koji mi je.

Ali obično kad se trudim zaboravit neke stvari koje su nemoguće za zaboravit,ispadnem psihopat.
Jerbo se veselim zakurac, samoj svojoj usranoj volji/želji/odluci da ću sve to strpat u kutiju i poslat u Afriku gladnoj djeci.
E.
A to je psihotično!
Sa č!

Nisam dobro.
Jako nisam dobro.
Nemam volje, nisam sretna, ne želim ništa, želim čuda!

Zašto bar dva dana ne mogu živjeti u nekom američkom teen filnu di je sve krasno, a najveće sranje koje naizgled savršena jedinica napravi roditeljima jest to da se iskrade na prozor dok svi spavaju i puši?

Želim na mjesec dana sve izbacit iz glave!
Apsolutno sve!

Želim se odmorit od svega.

Al zašto bi me, pogobu, itko pustio na miru kad je tu škola, kad netko treba ići u dućan, kad se potrebno smješkati pred babama koje mi dolaze u kuću baki, kad trebam širiti radost po usranoj kući i kad moj otac treba nekoga kome će svaki dan govoriti da propada, i da ne zna što se s njim događa, kad im je potreban netko koga će buditi svako jutro...

A ja samo želim spavati, jer nemam povod da se dignem.
Bolje da spavam, pa malo odmorim misli, nego da kao zombi hodam po kući.

Kako bi bilo da sve zamolim da me puste?
I da mi ne izigravaju psihijatra?

I da mi jebeno kucaju na prokleta vrata od sobe kada me žele opterečivati svojim banalnim glupostima!!

Događa se mnogo toga i ne želim razgovarati o tome, ok?

Moram sama proći kroz to.
I budem, i imam namjeru.
I neću se ubit, or something....

Idem šetat gradom.





- 18:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.12.2007., nedjelja

Tko pjeva, zlo ne misli! Pa ćemo sad svi u to ime zapivat' :'Kuneeem ti se Bogom, maznućuu te nogom, Andrea!''

Zadnjih tjedan, dva se osjećam posebno ušljivo. I ide mi to jako na živce. Bi li mi netko pojasnio tu nehumanu potrebu da se izdeprimiram, da piljim u jednu točku, a da ne znam koliko je vremena prošlo, da vrtim filmove koji ne drže vodu, nevezano za to jesu li se doista dogodili, ili su plod moje mašte...
Bitno je samo da ne drže vodu! To jedino garantiram.
Bilo bi prekrasno kad bih se otkačila od toga svega, bar na like...mjesec dana?
Taman.
Konstantno pizdim, histeriziram, tolerancija mi je na razini Lorda Voldemorta, a ona najiritantnija činjenica je to što mi se plače na takve kretenske stvari da se sve sramim napisati. Uglavnom kad vidim reklamu u kojoj svi vode utopijski život, smješkaju se, i kite bor...(to je bio jedan od primjera).
Da se ševim s momcima, vjerojatno bih mislila da sam trudna, te da je to korjen sranja, no kako se takve stvari ne događaju, ili sam doista otkačila, ili sam začela po Duhu svetome.

Oću ić psihijatru. Jako me zanima što bi jedan čovjek, kao takav, mislio o meni, te kakvu bi mi dijagnozu presudio...Hm...Mislim da ću i otići.
Ionak nisam sretna. Ni malo. Tak da mi eventualno može i pomoć. Vraaajt...

Naime, odlučih si ove praznike malo dat vremena, te poslagat neke stvari u tintari. Moram priznat, da kad je riječ o romantici i ostalim pizdarijama vezanim uz ljubav, moja tintara si nekako vrlo jednostavno gleda na sve...
Pa se onda to sve, ofkors, zakomplicira, te ja ostadem u čudu.
No više ni to nema veze.

Dat ću vam prijateljski savjet.
Nemojte se pijani pokušavati otići sanjkati u četiri ujutro, jer ćete se, sasvim sigurno:
1) zabiti u drvo svom snagom barem jedanput
2) pasti na putu do tamo barem sedam puta
3) pri samom vrhu brda poskliznuti, te na trbuhu odjebat natrag barem trinaest puta
4) zabiti se u, također pijanu, prijateljicu i osakatiti je bezbroj puta
5) biti prepuni masnica dan poslije
6) riskirati život svake sekunde

Da.
Dužnost sam građansku obavila, a sad je na vama da razmislite isplati li se.
Nama je bilo naprosto fenomenalno!!smijeh

Muči mene jedna druga stvar.
Naime, nije mi jasno zašto mi uvijek ovo predbožićno doba tako brzo prolazi.
Nu sutra je stara godina.
Što me, moram priznati, vrlo opterečuje...
Ne da mi se!
Ali nemam nikakvih želja, osim da taj dan uopće ne znam za sebe.
Bilo zbog alkohola bilo zbog onih drugih stvari.

Sluša mi se Placebo...
I sluša mi se još pun rac pjesama koje dugo nisam čula.
Ali je problem što ne znam koje bi to bile.
Već mjesecima tražim jednu, od koje znam sam dio koji iđe:''hey now,hey now...'' pa ako se netko prepoznao u tome, slobodno mi javi kaj bi to moglo biti.

Mrzim onu glupu potrebu da radim nešto novo.
A imadem je.
A i hladno je vođe dok se ne zagrije.
Tako da je ionako ne mogu realizirati.

...

Želim da to prestane!
Molim vas da to prestane!
Ne mogu više!

...

Evo vam pjesmice:







I eto.
Da.

- 21:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.12.2007., utorak

Napokon smijem kazat!! Severus Snape je dobar čovjek!

Eto morala sam! Jerbo je Em napokon pročitala knjigu!
I sad smijem kazat da sam mnogo cmizdrila! Jerbo mi više manje svi dragi lajkovi poginu! Al nema veze er je Heri pobjedio! O, kako li jest!

Da, eto, sad kad sam se izjasnila, mogu krenut dalje...

Naime, uotac i kolegica mu dobili štand za nakit... U hrpi štandova za one nadobudne ljude koji imaju novca i eventualno volje, te osobu s kojom sve to žele podijeliti.
I tako dođem ja danas ondje,iz solidarnosti, a i zato kaj mi kvoca da ne želim biti od koristi, te predložim njegovoj prijateljici Daci da nek ona ide svojim poslom, a da bum ja ostala i prodavala ta sranja kao što su marame, kravate, i nakit uoca moga...
Ona oduševljeno prihvati, te kaže da će doć i sinko njezin...
I dođe momak, i ode ona, te ostanemo on i ja tamo, na zimi, s kaloriferom pod nogama i sjaju u očima.
Moram li napomenuti da nismo niš prodali?
Evo, za svaki slučaj: NISMO NIŠTA PRODALI!
Oh, da!Visili smo tamo četiri sata!
Ali moram priznati da je bilo jako zabavno, jerbo su svi koji su to došli pogledati bili defektni/opasni/šmrkavi/krezubi/abnormalno debeli/mutavi ili samo iritantno pubertetski nastrojeni!
Mislim, mi smo se trudili biti ljubazni! Majke mi da jesmo! Ali, jebalo, ako ti netko dođe na štand,te mu ti sa dolarima u očima što ljubaznije poželiš dobru večer, pa primjetiš da mu fali red zubi, a znadeš da nikako ne smiješ odati da si primjetio njegovu malu tajnu, nemreš a da se ne nasmiješ.
I to onak,drito podrugljivo, bešćutno, od srca, kako to samo sadisti rade, jel...
Onda se on/ona pokupi sa tužnim i posramljenim izrazom na licu, i kaže mami što je doživio/doživjela, mama kaže strini, strina susjedi Betici...i tako u nedoglad, pa svi zgroženi našim postupkom izbjegavaju tu ulicu i svima govore kako tamo rade odvratno pokvareni klošari!

Da...zato i ima tako malo ljudi.
Al zabavno je!Kazao mi Luka da je žena sa štanda prek puta nas podavila 93 mačića u svom životu, pa se hvalila njegovoj majci time...
Kao,nema kud s njima, pa kad mačka skoti mlade, ona ih ukoka i jednog ostavi.
Krmača debela! Dabog da se raspala na ledu u tim svojim bucama što ih ima.

Jedva čekam te praznike! Jerbo sam totalno izmoždena!
Nisam spavala kak spada od četvrtka.
Naime, u četvrtak ošle mi u Glob (i opale Kuki i ja usred plesa rofl pijane budale), te sam spavala kod, već spomenute, Kuki.
U petak ošle mi u Global, te sam spavala kod Kuki.
U subotu je bio taj rođendan, te sam spavala kod Kuki.
U nedjelju zaspah oko dva ujutro, u svom krevetu, te u polusnu zabrijem da je Kuki na podu kraj mene i da me promatra!
Bilo je čudno, jebalo, nakon tri dana spavat doma...
Bez tuđe guzice da te grije...
I tako.

Oh, da...Pjevala sam na majkrofon pred cijelom školom si.zujo
Em i ja!
Naime, za dan škole nam je škola, jel, platila tulumčić u Štrosu.
I tako se mi razbile ko majke, te shvatile da nam se glazba ne sviđa, pa rekoh:''Što neb' mi zapjevale, kad momak nemade ni ambrelu ni šakiru da pusti?'' I Em će na to:''Hajd' ''.
I bome, popele se mi na bajnu, pitale momka za majkrofon, te nam on dadne.
I kazale mi njemu da ugasi glazbu, te je on ugasi.
Bilo je jako zabavno. Nikad nećete pogodit kaj smo pjevale...
''Šaaaaaaaaaakiiiiiiiiiiiiiira, Šakiiiiiiiiiraaaaaaaaaaaaa!! Ja nikad nisam znal...'' smijeh

Čak su ljudi bili zadovoljni...
Čak su pjevali s nama...
Čak su nam pljeskali, doživjeli nas, tancali...
Čak je i ona divna strejt djevojka, koja će tek saznati da je gej, skakala u prvom redu!
Divno je bilo, nema što!

I tako...
Iđen sada...Nunati...
Umoran sam...

Mašem!

- 23:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.12.2007., nedjelja

I tako sam ja sva zgrebana i obasuta masnicama...

Ne,nisu me zbubale skinjare.
Niti sam opet pala kroz stepenice...(btw sad bih negdje trebala jerbo uvijek oko Božića roknem od prve do zadnje i onda se idućih godinu dana žalim na bolove u trtici.Al ako još jednom padnem brijem da bum strgala kičmu or something like that...pa bu to zadnji put da sam opala jerbo ih koristiti više neću,budući da bum bila u kolicima.)
Mda...
Naime,u Globu smo bile ne...zadnji starkin party i tako to...
Majke ti mile.
Koja sam ja pijana budala,to svijet vidio nije.
I ošle mi u rupu...Nije vam mudro plesati tamo osim ako niste jebeni mazohisti,jerbo sam se ja osakatila podosta puta.
Al zabavno je...kent fajt it.

No subotom nikako nije zabavno,jerbo ima gro pedera koji te pokušavaju zbarit pa ti onda dođe da se zapitaš:

a)Jel to zato kaj nemam sise?

b)Jel to zato kaj izgledam ko peder/transvestit?

c)Jel to možda zato kaj su perverzna đubrad koja doma ima ženu i djecu ali dolaze u Glob u nadi da će zbarit neku dovoljno pijanu,mladu lezbu?

Kako god bilo ne sviđa mi se!
Naime,peder me u subotu pokušao zbarit,jel.
Dođe on meni s leđa sa spikom:''Ohohohohoooo lipotice moja!''
:rigaodjada:
I sad ja,jel,napravim facu prepunu nedoumice,a macan mene stisne uz zid s leđa te mi počne žvalit vrat.
I sad ja zapomažem ''Peeeetraaaaaaaaaaaaaaaaa!!'' sva jadna i zgrožena tim degutantnim postupkom,te njemu pokušam objasniti da on nema sise i da nije žensko!
Al ne da se on...Ne,ne...on čopi moju ruku,glodar jedan,te stavi na svoju sisu pokušavši mi dokazati da ima sise! (naime,probabli lik bilda)
Onda sam pobjegla glavom bez obzira,shvativši da je jedino što ću u Globu ikad dobit ,peder koji mi žvali vrat i kurči se svojim muškim poprsjem.
Da.
Isfrustrirana sam...blabla

Nadalje...
Složih ja poslovicu jednu...
A inspiriraše me deca u busu.(mali krelci koji su tolko bahati i odbojni da mi je para išla kroz uši,a vatra kroza usta dok nisu napustili to krasno prijevozno sredstvo)
Naime...Pokušat ću ja vama to objasniti...Moram kazat primjer s tim balavcima,jerbo mi u protivnom poslovica ne bi držala vodu.
Dakle the thing is...
Ta derlad psuje Boga svaku drugu rečenicu...I nije im apsolutno ništa,jerbo oni ne shvaćaju da,kakve god vjere bili,kao prvo to nije nimalo lijepo/pristojno/dopustivo,jerbo sam sebi negativnu energiju prizoveš,a još k tome ispadeš notorna seljačina!
I rokaju oni tako po Svevišnjem,što mene izrazito iritira.I nije im ništa!
Apsolutno ništa!
Niti ne roknu razred,niti im ne umre psić,niti im ne iskoči prišt velićine Južne Azije na faci...apsolutno niš.
Ja,koja fakat Boga opsujem jednom u dve godine kad sam jako,jako pijana,a k tome i depresivna,i to ako,jebalo,mene to ždere ko kretena,i uvijek mi se nekako vrati!

Pa sam se ja zapitala zašto!
I došla do zaključka da je bolje nesvjestan napravit sranje (psovat Boga,da se vratimo primjeru) dvadeset puta,nego svijestan napravit sranje (također to isto) jednom.

Da.
Mudra li sam!
Ah...zubo

Iđen sada krmit,jerbo spavala nisam od četvrtka kako spada...a alkohola u meni mnogo je bilo također od četvrtka,pa do danas.
E.

Hajd...
Ošla sam!




- 18:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.11.2007., četvrtak

Sijamskim blizancima nije nimalo zabavno ići na wc!

Iskusih ja to na svojoj koži.
Nije da djelim njihovu sudbinu,al eto tako,popile mi krivih ljekova,pa smo hodale držeći se za ruke nekih sat i pol...
Čak i na mup-u,dok smo podizale osobne...
Sara i ja,ne...
Dobro,pustile smo se tri puta,ali na to smo ipak bile prisiljene...
Ili možda nismo?
Hmm...rolleyes
Sad se i to pitam...Zbog radi toga što nismo odlučile napraviti brejk kad se njoj pišalo,ali smo se zato važno pustile kada smo potpisivale onaj žuti karton...
Ne znam,ne znam...
Mislim da ipak nije stvar u jodlanju posri' brda...

Nešto sam umorna i zgažena ovaj tjedan!
Nekako mi nije zabavno napuštati topli madrac,i trčati na usrani bus svako jutro!
To ne zadovoljava moje potrebe!
I hoće li mi,molim vas,netko pojasniti zašto ljudi,pobogu,u sedam i trideset smrde ko da su kuhali ručak?
To mi ne drži vodu!
A kad smo već kod smrada u busu 233 (ili 223,nisam ziher),onda naprosto moram napomenuti da je danas,dok sam s Petrom išla k sebi na kavu,smrdilo po plinu.
Onda me Petra dubokoumno zapitala što bih ja učinila da znam da mi je ovo zadnjih deset minuta života,pa sam ja slinavo odgovorila da bih vjerojatno urlala i imala živčane slomove...
Netom kasnije smo obje zaključile da bi jednostavnije bilo sići na prvoj stanici,i izbjeći sigurnu smrt.
Naravno,to nismo učinile,nego smo s nadom u očima i ljenim guzicama ostale u busu.

Sredih si sobu,i zadovoljna sam,čak!
Mislim,zidove,postere,ne...i to...
Nije da imadem postere...imadem si divne žene što istrgah iz onih usranih časopisa u školi...
I kolicinu zida oblijepih cedeima!
Jer mi je bilo prazno...
Sad mi nije...
Ratatataatatatataaaaaaa....thumbup

Kosa mi nenormalno raste pa si izgledam ko mali Turčin!
Opet!
I rto me ne zadovoljava,pa odlučih da ću otić odrezat to...
Što prije...
Gdje god...Samo da je se lišim.

Britni Spirs je opet trudna!
To me vrlo obradovalo.

Iđen se oprat sad...
I krmit...
Možda se i naspavam,ko bi ga znao!

Mašem!

- 20:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2008  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Nisam željela ovaj blog,no bila sam prisiljena,jerbo su me neki tamo jebivjetri zajebali,te mi onemogućili korištenje svog starog,kojeg sam zapravo i voljela...Sada sva čemerna tu moram novi radit...Pizdoljupci upitnog kućnog morala...Ljuta sam!


No kako god...
Ne dam se ja...



A Top 5 List To Compare Cheap Insurance
Cheap Insurance


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


''Ko malo vode na dlanu,
čuvam te i svaku tvoju manu,
Moja je ljubav,brod što ne tone,
Poljubci moji za tebe zvone...''


-Kemal Monteno & Danijela Martinović-
bangroflbangrofl

Malko sexy teta...
naughtynjaminaughtynjami


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

mmmmm...fino

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


U mala kada kažeš to...


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Stej stil maj hart!


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ona je diivnaa...

Image Hosted by ImageShack.us


Krasna je dok hoda,i dalje...




________________________________



Žena mog žajvota!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

_________________________________


Iz imenika veselog Andrije...

Image Hosted by ImageShack.us


Blog.hr
Blog servis

Norišicaparty

Emrofl

Perosmijeh

Sarakiss

Mateasmokin

Konjulalud

Martinawave


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

______________________________